2025.23.1.3 Što može pisati u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme: Posebne klauzule i izvanstandardne odredbe
dipl. oec. Vlatka Jukić
Uvod: Ugovor o radu kao temelj radnog odnosa
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, reguliran primarno Zakonom o radu, predstavlja najvažniji pravni akt kojim se uspostavlja i definira radni odnos između poslodavca i radnika. Iako se često smatra standardnim obrascem, on je bilateralni pravni posao koji mora odražavati, ne samo zakonski minimum prava i obveza, već i specifične potrebe i interese ugovornih strana.
U kontekstu autonomije volje, radno pravo dopušta ugovaranje odredbi koje su za radnika povoljnije od onih iz zakona i kolektivnih ugovora, a u određenim granicama, dopušta i ugovaranje posebnih klauzula koje dodatno štite legitimne interese poslodavca.
Minimalni obvezni sadržaj ugovora propisan je člankom 15. Zakona o radu (stranke, mjesto rada, naziv posla, datum početka rada, očekivano trajanje, trajanje godišnjeg odmora, otkazni rokovi, plaća, radno vrijeme, i sl.). Međutim, prava složenost i strateška vrijednost ugovora leži u dodatnim, izvanstandardnim odredbama, kojima se uređuju situacije koje Zakon tek načelno regulira ili ih prepušta ugovornim stranama. Upravo te klauzule čine razliku između “papira“ i strateškog pravnog instrumenta.
Ključne dodatne klauzule koje nadilaze zakonski minimum
U praksi, poslodavci i radnici, osobito na visokospecijaliziranim i rukovodećim pozicijama, ugovaraju posebne odredbe. Njihova valjanost ovisi o striktnom poštovanju forme i sadržaja propisanog Zakonom o radu.
Članci 121. i 122. Zakona o radu propisuju minimalne zakonske otkazne rokove (npr. od dva tjedna do tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa). U praksi, često se ugovaraju duži otkazni rokovi od zakonskog minimuma, osobito za rukovoditelje ili stručnjake čiji odlazak bitno narušava poslovanje.
Primjerice, za radnika na poziciji direktora ugovoren je otkazni rok od šest mjeseci, neovisno o trajanju radnog odnosa, umjesto zakonskih tri mjeseca nakon 20 godina rada. Ova je odredba u pravilu valjana. Ključno je, međutim, ugovoriti jednake otkazne rokove za obje strane (poslodavca i radnika) jer bi jednostrano produženje roka samo za radnika moglo biti procijenjeno kao nepoštena ugovorna odredba, suprotna ustavnom pravu na rad.
Zakon o radu regulira mogućnost ugovaranja obveze radnika da nakon plaćenog osposobljavanja ili usavršavanja ostane raditi kod poslodavca određeno vrijeme. Poslodavci ulažu značajna sredstva u specijalističke edukacije, certifikate ili poslijediplomske studije. Ugovorom se definira visina troška edukacije, minimalno razdoblje ostanka na radu i obveza radnika na povrat razmjernog dijela troška u slučaju odlaska prije isteka tog razdoblja.
Primjerice, poslodavac je platio radniku 10.000,00 eura za specijalistički SAP certifikat. Ugovorom je definirana obveza rada od 24 mjeseca po završetku edukacije. Ako radnik napusti posao nakon 12 mjeseci, dužan je vratiti 10.000,00 eura / 24 x 12 = 5.000,00 eura. Sudovi ovu klauzulu u potpunosti priznaju, pod uvjetom da je trošak realan i da je ugovoreno razmjerno smanjenje obveze vraćanja sredstava s protekom vremena.
Kao i ugovorna zabrana natjecanja, i ova obveza mora biti ugovorena u pisanom obliku, u ugovoru moraju…
