3.1 Zasnivanje radnog odnosa
Darko Graf dipl. iur.
Gore3.1.1 Sklapanje ugovora o radu–Članak 10. (ZOR)
Darko Graf dipl. iur.
(1) Radni odnos zasniva se ugovorom o radu.
(2) Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.
(3) Kada poslodavac nema potrebe za radom određenih radnika, može svoga radnika privremeno ustupiti u s njim povezano društvo u smislu posebnog propisa o trgovačkim društvima, u trajanju od neprekidno najduže šest mjeseci, na temelju sporazuma sklopljenog između povezanih poslodavaca i pisane suglasnosti radnika.
(4) Sporazum iz stavka 3. ovoga članka mora sadržavati podatke o:
- nazivu i sjedištu povezanih poslodavaca
- imenu, prezimenu i prebivalištu radnika
- datumu početka i završetka privremenog ustupanja
- mjestu rada i poslovima koje će radnik obavljati
- plaći, dodacima na plaću i razdobljima isplate
- trajanju redovitog radnog dana ili tjedna.
(5) Pisana suglasnost radnika na sporazum iz stavka 3. ovoga članka, smatrat će se dodatkom ugovora o radu, kojim će se na određeno vrijeme ugovoriti obavljanje poslova kod povezanog poslodavca.
(6) Na ustupanje iz stavka 3. ovoga članka, ne primjenjuju se odredbe poglavlja 6. ovoga Zakona o privremenom zapošljavanju.
(7) Povezani poslodavac se u odnosu na radnika iz stavka 3. ovoga članka smatra poslodavcem u smislu obveza primjene odredbi ovoga i drugih zakona i propisa kojima su uređeni sigurnost i zaštita zdravlja na radu.
Ovaj članak izričito propisuje da je radni odnos moguće zasnovati jedino i isključivo sklapanjem ugovora o radu. Ne postoji niti jedan drugi pravni temelj na kojemu bi radni odnos mogao biti zasnovan. To nisu niti sudske presude, jer ne može niti sud niti bilo tko drugi narediti poslodavcu da nekoga primi u radni odnos. Ono što je sudskom presudom moguće jest naložiti vraćanje radnika na radno mjesto, dakle, vraćanje na rad osobe koja je već prethodno sklopila ugovor o radu s konkretnim poslodavcem i koja je u radnom odnosu.
Drugi stavak govori o naravi radnog odnosa i prosuđivanju je li određeni ugovor koji su poslodavac i radnik sklopili zaista ugovor o radu ili neki drugi ugovor građanskog prava, najčešće ugovor o djelu, kojim se nastoji izbjeći Zakonom o radu propisane procedure oko prestanka ugovora o radu, plaćanje otpremnine i realizacija drugih radničkih prava. Međutim, citirana odredba Zakona o radu predviđa da, bez obzira kako su ugovorne strane svoj ugovor nazvale, ako je riječ o ugovoru za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatrat će se da je riječ o ugovoru o radu. Primjerice, poslodavac s fizičkom osobom sklopi "ugovor o djelu" prema kojemu je ta fizička osoba (izvođač) dužna svakoga dana dolaziti u poslovne prostorije poslodavca, slušati njegove obvezne upute u pogledu tehnologije odnosno procesa rada, biti na radnom mjestu 8 (osam) sati dnevno, za obavljeni rad prima plaću odnosno naknadu koju mu poslodavac isplaćuje jednom mjesečno kao i ostalim svojim radnicima itd. Bez obzira na naslov toga ugovora, iz njegove biti proizlazi da se radi o radnom odnosu (upravo temeljem odredbe citiranog čl. 10. st. 2. Zakona), pa će takav "izvođač" moći u sudskom postupku tražiti da se utvrdi kako je sklapanjem ovoga "ugovora o djelu" zapravo sklopljen ugovor o radu, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze (radni staž i staž osiguranja, procedura otkazivanja ugovora, isplata otpremnine, ako su ostvareni uvjeti iz čl. 126. Zakona za njezinu isplatu, formalnosti koje moraju biti ispunjenje kod donošenja i uručivanja odluke o otkazu, obrazloženje odluke, zakonski razlozi otkazivanja itd.).
Sklapanje ugovora za obavljanje poslova koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti…