Ugovor o radu na određeno vrijeme je u Republici Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti bio propisan već u Zakonu o radu iz 1995. godine („Narodne novine“ 38/1995). Ovaj institut je u ograničenom obliku poznavalo i zakonodavstvo bivše Jugoslavije. Ugovor o radu na određeno vrijeme ima za svrhu odgovoriti na potrebe povećanja fleksibilnosti koja je potrebna poslodavcima radi održavanja kompetitivnosti. Naravno, s aspekta radnika riječ je o obliku radnog odnosa koji predstavlja manji stupanj sigurnosti, nego što je to slučaj kod ugovora o radu na određeno vrijeme.
Zakon o radu iz 2014. godine („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje u tekstu: Zakon) također uređuje ugovor o radu na određeno vrijeme.
Namjera zakonodavca je da se ugovor o radu u pravilu sklapa kao ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, na temelju ovog zakona sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme trebalo bi predstavljati iznimku, pri čemu je zakonodavac predvidio uvjete za ispunjenje navedene iznimke. Nadalje, na temelju ovog Zakona poslodavac čija je namjera s istim radnikom sklopiti uzastopni ugovor o radu dužan je utvrditi i u samom ugovoru o radu ili pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu navesti opravdani razlog koji isto opravdava, kao razuman stvarno opravdani razlog. Imajući na umu da je ugovor o radu na određeno vrijeme nesigurniji oblik radnog odnosa, ovaj Zakon nameće ograničenje ukupnog trajanja svih sklopljenih ugovora o radu, propisujući da ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine,…
