2025.20.1.2 Odgovornost radnika za štete nastale poslodavcu i kako da se poslodavac zaštiti
Vlatka Jukić, dipl. iur.
Odgovornost radnika za štetu uređena je prvenstveno Zakonom o radu i općim pravilima obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima). Prema odredbama Zakona o radu, radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje (grube) nepažnje prouzroči štetu poslodavcu može biti dužan naknaditi štetu - dakle, Zakon traži viši stupanj krivnje od obične nepažnje. Ta je norma za radno pravo temeljna jer štiti radnika od neopravdanih zahtjeva poslodavca i reflektira načelo da poslodavac snosi organizacijski rizik poslovanja, osim u slučajevima posebno problematičnog ponašanja radnika.
U praksi to znači da pri potraživanju naknade štete poslodavac mora dokazati (i) nastanak štete i njezinu visinu, (ii) povezanost štete s radom (da je šteta nastala „na radu ili u vezi s radom“), te (iii) da je radnik postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom. Sudovi pritom temelje svoja činjenična utvrđenja na pisanim dokazima, iskazima svjedoka, inventurama, nalazima vještaka ili drugim zapisima (npr. video zapisi ili financijski izvještaji). Ako poslodavac nije u mogućnosti dokazati te elemente, zahtjev za naknadom obično će biti odbijen. Ova je praksa potvrđena i nizom odluka Vrhovnog i županijskih sudova. Sudovi su, naime, dosljedni u tome da obična nepažnja sama po sebi nije dovoljna za materijalnu odgovornost radnika prema poslodavcu.
Teret dokazivanja, regres i uloge osiguranja
Kada treća osoba potražuje naknadu štete od…
